SVECI I OLTARI

Oltari:

Oltar sv. Terezije Avilske
Oltar sv. Bartola
Oltar Srca Isusovog
Oltar sv. Ane
Oltar Majke Božje Lurdske
Oltar sv. Ivana Krstitelja (u krstionici)

Kipovi:

Kip sv. Jude Tadeja
Kip Majke Božje Žalosne
Kip sv. Franje Asiškog

Sveta Terezija Avilska

Sveta Terezija Avilska (Avila, Španjolska, 28. ožujka 1515. - Alba de Tormes, 4. listopada 1582.), bila je ključna osoba katoličke reformacije kao mističarka, spisateljica i reformatorica redovničke zajednice karmelićanki.

Spomendan joj je 15. listopada.

Papa Pavao VI. proglasio ju je naučiteljicom Katoličke crkve, 27. rujna 1970.

Zaštitnica je Španjolske, grada Požege, bolesnika, izrađivača čipke.

Životopis

Terezija se rodila 28. ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po 5 km dugačkim bedemima iz XI. stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sánchez de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece. Od triju djevojčica samo se Terezija odlučila za redovnički stalež. Odluku nije donijela iz neke nužde, već posve slobodno i promišljeno. U svojoj djevojačkoj dobi između 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa se ozbiljno bavila i mislima o udaji. Iako je već od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama silovita, ipak ništa nije činila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obećala morala povući, a što govori da je sve prije dobro odmjerila. Nakon što je kao adolescentica postala svjesna mogućnosti da završi u paklu ako nastavi i dalje živjeti lakomislenim životom, počela je ozbiljno razmišljati o trajnim životnim vrijednostima i ostvarenju duhovnog poziva. Sama odluka da stupi u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, nije bila laka ni za nju, ali ni za njenu okolinu u kojoj je bila obljubljena. Ona sama o tome svjedoči: »Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.«

Kako je Terezija bila promišljena i odlučna žena, kad je jednom odlučila postati redovnica, onda je tu stvar uzela veoma ozbiljno. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da se živčano i tjelesno brzo dokrajčila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaju bili već zalijevali očne kapke.

Nakon toga iskustva ne znači da je Terezija odmah postala svetica. Još je 18 godina provela u osrednjosti. Ali od časa kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati »u razgovoru s ljudima, već s anđelima« i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima »nastojala uskladiti« sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke Terezije od Isusa.

Radi obnove Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zaprjeke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga milosrđa Božjeg "Moj život", u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svoga života, "Put savršenosti", "Zamak duše", "Osnuci", kao i nebrojena pisma, te svjedočanstva uzvišene mistične lirike.

Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: »O kršćani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti.«

No Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj način za kraljevstvo se Božje boriti. Povijest joj je dala pravo jer ona postade jednom od vrhunskih likova katoličke obnove XVI. stoljeća, s utjecajem koji traje još i danas. Njezin su se život i duhovno iskustvo savršeno utkali u obnoviteljski pokret Crkve što ga je započeo Tridentski sabor.

Terezija je napustila ovo vrijeme izdahnuvši u noći s 4. na 15. listopada 1582., upravo kada je stupila na snagu gregorijanska reforma kalendara. Ima i u tome mnogo znakovitosti, jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela učinila veliki pomak naprijed i za redovništvo, ali i za kršćansku duhovnost u svjetskim razmjerima. U svojoj izvornosti i genijalnosti ona već 4 stoljeća utječu na ono što se naziva duhovni život Europe. Bossuet se nije ustručavao izreći o njoj ovaj sud: »Sama Terezija ima u mistici isto značenje kao Toma Akvinski u dogmatici.« Papa Pavao VI. proglasio ju je stoga 27. rujna 1970. prvom od žena naučiteljicom Crkve. Engleski povjesničar Macaulay u jednom svom eseju nazvao je sv. Tereziju Avilsku »srcem katoličke reforme«, a Gisbert Kranz misli da ona pripada čovječanstvu, što znači da je zajednička svojina cijelog čovječanstva.

(preuzeto s Wikipedije: http://hr.wikipedia.org/wiki/Sveta_Terezija_Avilska)

na vrh